Pod krevetom

Žao mi je, maleni. Znam da imaš noćne more zbog mene, ali tu nema pomoći. Možeš me osjetiti; osjećaš da u tvojoj blizini ima nečeg stranog i neopipljivog i tvoj um onda popuni praznine; posegne za malo straha od nepoznatog u tami, doda kap očnjaka, kandži ili plamtećih očiju iz nedavnog filma i naposljetku žličicu moje vlastite strave koja se očešala o tebe.

Bez tebe sam mrtav. Traži me i nikad ne prestaje tražiti, uvijek vreba. S tobom sam barem neko vrijeme siguran.

Vidiš, slijepo je na tebe. I dokle god sam ti blizu, slijepo je i na mene. Možda je to do tvoje dobi ili one često spominjane dječje nevinosti, ali ima nečeg u djeci što mu stvara slijepu točku za sva osjetila – barem na neko vrijeme. Naposljetku to nešto prestane djelovati na njega, ali svaki put nakon drugog vremena.

Neću dugo ostati, obećajem. Naposlijetku će otići dalje i ja ću zbrisati, pokušati pronaći neko drugo skrovište, nekog drugog mališana. Možda slijedeći put neću ni morati otići, možda me neće više moći pratiti.

Ali za sad sam tu, kad padne mrak, u tvojoj sobi; u ormaru ili pod krevetom. Čekam i osluškujem čuju li se pucketanje kandži i šištavi dah iz njuške; i nadam se još jednoj noći u kojoj ih neću čuti.

Samo još jedna noć, maleni i onda odlazim.

Obećavam.

Samo još jedna noć.

Priča je bila izvorno objavljena 2015. u časopisu Sirius B.